Gradska knjižnica i čitaonica Slatina, u utorak, 20. prosinca 2016, organizirala je književni susret i predstavljanje knjige „Heretici“: Vladimira Jakopanca.
Vladimir Jakopanec, autor romana „U zamci Nefretitis“ i zbirke kratkih priča „Omorina“, u svom novom romanu Heretici inspiriran je posve novom temom.
Kritika navodi kako je roman zamišljen kao nesvakidašnja surova potraga za istinom i spoznajom. Dvije su to, zapravo priče, iz dva različita perioda hrvatske povijesti. Iako vremenski udaljene, one se kako radnja odmiče, sve više približavaju jedna drugoj, da bi se na kraju srele i stopile u jednu intrigantnu priču o izgubljenosti i nadi, ljubavi i žrtvi, koje često prate svaku iskrenu potragu za istinom.
U jednoj priči, na samom početku romana susrećemo studenta Darka koji 1970. dolazi u Zagreb studirati filozofiju i sociologiju. Darko ima samo majku, o ocu ne zna mnogo.
Na dvadeset drugoj stranici knjige početak je jedne druge priče, ali u sasvim drugo vrijeme,1905. godine na gospodarstvu Alojza Habuša. Alojz ima sina Martina i suprugu Anku koja iznenada umire. Nedugo zatim, nakon svega nekoliko dana, kako seljani saznaju, pojavljuje se i udovica Zora, koja na zaprepaštenje cijeloga sela i seoskog župnika ipak postaje Alojzovom ženom, dobro vodi gospodarstvo, rađa mu dvoje djece, ali, kako to često biva, ne voli Martina.
Martinova životna golgota započinje kada na samom odlasku u rat gubi nogu, postaje „bogec“.
Čovjekova skromna svakodnevica, također je ponekad ispresijecana velikim povijesnim događanjima, i u svemu tome on biva dezorijentiran u stvarnosti i u njoj se gubi.
Kraj knjige povezuje ove dvije obitelji, i kako kaže jedan od likova, prenosi se božja kazna do trećeg koljena čiji predstavnik je upravo on.
Vrlo vješto, kako i rekosmo na početku, autor kroz knjigu vodi dva glavna lika iz dva različita vremenska perioda, dva različita momenta hrvatske povijesti, dvije religije, dva različita puta u traženju istih odgovora.
Glavni likovi romana su svakodnevni, obični ljudi, koje život dovodi u situacije u kojima će se susresti s nečim novim, nepoznatim, i ti će im se novi izazovi činiti pravim odgovorom na vječito traženje početka i smisla. Osim toga, u knjizi autor čitateljima predstavlja pojavu novih religija u hrvatskoj povijesti u određenom društvenom momentu na području Hrvatskog Zagorja, a sve iz potrebe da ljudi prebrode okrutnu svakodnevnicu koja ih beskrupulozno melje u žrvnju života.
Jakopanec u svom pripovijedanju osim izuzetne, dramski odlično obrađene fabule, koristi i snažne stilske kontraste, što priči daje poseban kolorit, oštrinu i dinamiku. U dijelovima romana koji nas vraćaju u seosku stvarnost zagorskoga seljaka iz vremena Prvoga svjetskog rata, autor se služi stilom koji neodoljivo podsjeća na hrvatski realistički roman. U drugoj priči iz sedamdesetih prošloga stoljeća, sve je dobilo na suvremenosti, ubrzanju i dinamici.
Glavna je ideja romana: susret jednostavnih, radoznalih i ambicioznih ljudi s novom vizijom života, novim idejama, što u njima budi želju za promjenom i napretkom, želju da dosegnu istinu i da spoznaju smisao postojanja.
U romanu ima podosta društvenih, povijesnih, filozofskih i teoloških rasprava i nedoumica, koje su znalački i gotovo neprimjetno ugrađene u priču, navodi kritika, pisac ne tvrdi tko je u pravu i ne otkriva gdje je istina. Ipak u knjizi mnogo toga možemo saznati o pojavi novih vjera u području Hrvatskog Zagorja u aktualnoj društveno-političkoj pozadini. On svoje junake stavlja u situacije u kojima će se, tražeći smisao vjere i istine, morati sukobiti s društvom i samima sobom, situacije u kojima će na vitalna pitanja smisla morati sami pronaći odgovore, kad se ponovno nađu na početku kruga odakle su i krenuli. Nije to priča o besmislu, već o tragičnom putu traženja smisla, koga je ponekad u kompliciranom društvenom labirintu gotovo nemoguće naći.
Na samom početku romana imamo privid da glavni likovi nalaze smisao života u vjeri, ali kraj knjige ponovno postavlja pitanje o interesima raznih manipulatora i društvenih institucija koje malog čovjeka ubijaju i ruše.
Jakopanec se u izričaju služi čitavom lepezom jezičnih mogućnosti što mu kao profesoru hrvatskog jezika dobro polazi za rukom i nudi nam svu raskoš hrvatskoga jezika: od standardnog, koji je ugrađen u naraciju pripovjedača, preko zagrebačkog slenga, pa sve do raskošnoga, autentičnog zagorsko-voćanskog dijalekta, koga je autor spasio zaboravu.
Ana Knežević, mag. Bibliotekarstva, (Predgovor: Enna Mirovich)
