Povodom Dana Grada Slatine, u srijedu, 30. kolovoza 2017, Gradska knjižnica i čitaonica Slatina, Matica hrvatska Ogranak Slatina i UKLA Slatina priredile su u prostoru Gradske knjižnice i čitaonice Slatina Književnu večer „Slatinski pjesnici svome Gradu“. Organizatori ovoga kulturnoga događanja zahvaljuju u prvom redu našim sugrađanima, pjesnicima, koji sa svojim gradom čine cjelinu utjelovljenu u poeziji bilo da poeziju stvaraju ovdje, iz neposredne blizine, ili tu poetsku slika stvara daljina koja potiče neraskidivu vezu s rodnim zavičajem.
Književnoj večeri prisustvovao je i Gradonačelnik Slatine , profesor i pjesnik Denis Ostrošić koji je i sam napisao kako se malo koji grad može podičiti prikazom stvaralaštva svojih građana koji tako, na svoj način, stvaraju novu i veću mogućnost otvaranja komunikacije i širenja kulture dijaloga.
Čitane su pjesme Mirka Jirsaka, Petra Žarkovića, Denisa Ostrošića, Terezije Bognar, Snježane Dupan Lovrić, Višnje Kajzer, Marije Turk Kuči, Zorice Buljanović Čižmarević, Pavla Cvijića, Azenije Relić, Gordane Antolović, Cvijete Grijak, Matije Vejića, Petra Kavgića, Zorice Pereković, Petra Perkovca, Miroslava Semaka i Svjetlane Carić.
Pjesme sadržavaju u sebi miris slatinskih domova , od žute kuće, do kuće žute, ali s otvorenim prozorom u svježe predjesensko jutro. Pjesme su ponekad razigrane, bolne, cinične, buntovne, podsmješljive, tužne i razigrane, ali s mnogo draži naše male sredine.
Naši zavičajnici promatraju “s ruba ravnice“ svoje cvjetove nutrine i tvore određenu sponu između dana i godina, gradova i različitih mjesta svojih životnih i duhovnih sredina. Pjesme su istina jednog srca , ili jednog uma, na traže uspjeha, na brinu se za zadovoljstva, brišu sve ono zdravorazumsko, govore otvoreno, iskreno, jednostavno- ostaje samo bistra i neokrnjena poezija.
Na osnovi ovoga poetskog prikaza može se napisati čitava povijest ovoga Grada. Povijest nadanja, razočaranja, ljubavi koje prolaze tiho erotično, izgarajuće iznutra, nijemo vrišteće , ali daju najljepše cvjetove. Pjesme su nastale i u trenucima mira i osame, a dodiruju nedorečene nemire i nedoumice duše.
Pjesnici često ne slijede nikakve uzore, nižu svoje misli, pronalaze u njima vlastiti ritam, zalaze riječima iz prizora, prodiru pogledom kroz stvari, pišu svoje vlastite doživljaje. Pjesnik vidi puteve i stabla, klupe i male pčele, ljude koji stoje zajedno, a pitanje je druže li se. Tišinu ponekad lomi pisak vlakova, ali ništa nije slomljeno, nego se zbilo ispunjenje životne stvarnosti.
